U Amman, glavni grad Jordana, sletila sam početkom studenog. Tog dana jake kiše dovele su do poplava diljem zemlje. Rezervirani smještaj je izgubljen. Nisam mogla dobiti svoj novac natrag. Dok sam čekala u uredu prijevoznika koji vozi putovanja prema jugu zemlje, proklinjala sam svoje prerevno planiranje. Plan putovanja je kasnio dva dana. Zaposlenik autobusnog prijevoznika JETT uvjerio me da mogu besplatno rezervirati autobusnu kartu za drugi dan. Na koji dan? Nije to više mogao reći.
Dvadeset i četiri sata na putu
Javni prijevoz u Jordanu nije jako razvijen. Autobusi, čak i na glavnim rutama, često voze jednom dnevno. I uglavnom kreću rano ujutro, što onemogućuje transfere. Izravna ruta od Ammana do Wadi Ruma traje otprilike četiri sata vožnje automobilom. Ako, poput mene, ne vozite i ne želite se pridružiti turističkim grupama, trebat će vam više od 24 sata da stignete na odredište. Prvo idem autobusom iz glavnog grada u Wadi Musu. Sljedeći dan, oko 6 ujutro, hvatam autobus za Wadi Rum Visitor Center. Tamo me pokupi Mehedi, organizator pustinjskih ekspedicija u ovoj regiji.
Uvijek se isplati imati nekoliko novčanica više sa sobom. Cijena karte varira ovisno o vozaču i njegovom raspoloženju. Pročitao sam da je uobičajena cijena karte na relaciji Wadi Musa – Wadi Rum 7 jordanskih dinara. Ja plaćam 8. Dečko iza mene plaća 10. Uskačem u autobus što je brže moguće i, s obzirom na rano doba, pokušavam odspavati. Nisam baš uspješna u tome jer s radija u autu svira glasna glazba. Domaće pjesme isprepliću se s međunarodnim hitovima. Gledam oko sebe. Vozač nježno odmahuje glavom u ritmu glazbe. Jednu ruku drži na volanu, a drugu viri kroz prozor i puši cigaretu. Smiješim se jer na nekoliko mjesta nema naljepnica za pušenje.
Najslađi čaj koji sam popila u životu
Mehedi me pozdravlja s ogromnim osmijehom. On je moje visine. Nosi dugu, široku bijelu halju do gležnja koja se zove thawb. Glava je pokrivena kefijom, maramom koja je štiti od sunca i pijeska. Iznenađen sam kad vidim da ona nosi sandale, a ja u sportskim cipelama. Kasnije me uvjerava da su sandale jedina prikladna obuća u pustinji, jer nošenje čarapa i zatvorenih cipela nije ugodno u vrućoj, vlažnoj klimi, pogotovo jer pijesak lako ulazi unutra.
Mehedi ima dva pametna telefona. Imao je vremena pitati kako sam putovala kad je odjednom jedan od njih zazvonio. Javlja se i počinje pričati na arapskom. Govori vrlo brzo i glasno. Nakon nekog vremena prekida razgovor i traži da ga slijedim. Dolazimo do parkinga, gdje ulazimo u bijelu, malo ofucanu Toyotu Land Cruiser. Nakon nekoliko minuta vožnje, zabrinuto se osvrćem oko sebe tražeći pojaseve. Držim se za vrata, ali dine i neravan teren čine cestu neravnom, a Mehedi drži nogu na papučici gasa. U zraku je narančasti pijesak – osjećam njegova zrnca u očima, na licu i ispod odjeće.
Preda mnom je pustinjski krajolik. U početku se čini da su to trake naizgled monotonog pijeska. No, u stvarnosti Wadi Rum je stanište flore i faune prilagođeno preživljavanju u uvjetima nemilosrdne vrućine. Okruženi su monumentalnim geološkim formacijama. Ukrašene su slikama na stijenama koje pričaju priču dugu milijune godina.
Došla sam ovamo provesti nekoliko dana u pustinji s beduinima. Oni su najstarije arapsko pleme, nekada su živjeli u stalnom kretanju. Procjenjuje se da u Jordanu živi gotovo 4 milijuna beduina, ali mali postotak njih još uvijek vodi nomadski način života. Međutim, vezanost za pustinju i korištenje njezinih prirodnih resursa ostaju nepromijenjeni. U prošlosti je služio za uzgoj životinja i bilja, a danas se koristi za razvoj turizma.
Nisam stiglaizaći iz auta prije nego što mi je netko dao čašu vrućeg i izuzetno slatkog čaja. Kaže mi da sjednem i odmorim se. Stigli smo do logora iz kojeg ćemo uskoro krenuti u dubinu pustinje. Mehedi priča kako je počeo kao vozač. Danas se fokusira na koordinaciju rezervacija, održavanje web stranice i odgovaranje na upite kupaca. Za to je potrebno dosta vremena jer trenutno nude više od desetak vrsta izleta – od višednevnih boravaka usred pustinje do penjačkih eskapada. A volontera ne manjka, pogotovo u visokoj sezoni (od ožujka do svibnja i od rujna do studenog!)
Jesmo li sletjeli na Mars?
“Dosta ovog čavrljanja”, kaže Mehedijev prijatelj. Smiješi se od uha do uha i požuruje nas, plješćući rukama. Kako se ispostavilo, to je Aamir, moj vodič po Wadi Rumu. Kao i Mehedi, obučen je u thawb preko kojeg ima prsluk. Studeni dani u pustinji mogu biti hladni!
Brzo se navikavam na Aamirov bezbrižan i energičan stil vožnje. To mi omogućuje da se usredotočim na divljenje pustinjskim krajolicima kao s planeta Marsa, formacijama stijena oštrih oblika, kamenim mostovima… Prvi dio dana provodim prelazeći pustinju, velikom brzinom, naravno, i odjavljujući ključ bodova s liste.
Nakon desetak minuta vožnje stajemo kod crvenih dina. Penjemo se na sam vrh i divimo se pogledu na snježne nanose koji se protežu na sve strane. U daljini vidimo visoke planine od pješčenjaka i granita, koje lokalno stanovništvo ponekad naziva “jebelima”. Okrećem glavu na sve moguće strane, naprežem oči, a opet mi je teško shvatiti koliko je golema ova pustinja. Što dulje gledam, sve mi se više udaljava horizont. Iz misli me izvlači Aamir, koji predlaže da brzo trčimo dolje. Kimnem, a nakon nekoliko sekundi sinulo mi je zašto je to htio učiniti. Kada trčite po mekom pijesku, imate osjećaj kao da lebdite, da se mreškate po vodi. Gledam prema Aamiru koji se, poput djeteta, smije i vrišti trčeći niz stepenice. Kakva zabava!
Naša sljedeća postaja je kanjon Khazali. Kako je već skoro dvanaest sati, možemo nakratko pobjeći od pržećeg sunca skrivajući se između zidova kanjona koji su prekriveni islamskim natpisima. Neki od njih pokazuju put, a drugi prenose učenja o islamu. Tu teče i potočić, pa se ponekad morate malo potruditi da pređete cijelu rutu i npr. ne smočite cipele.
Aamir pali vatru usred pustinje. Po izlasku iz kanjona ulazimo u džip i za par minuta stižemo na osamljeno mjesto. Ovdje ćemo ručati. Glavno jelo pomalo podsjeća na gulaš – to je gusta mješavina raznih vrsta povrća: rajčica, graha, graška. Osim toga, mogu birati između nekoliko vrsta humusa i svježeg, ukusnog pita kruha.
Most Um Frouth povezuje dvije ogromne stijene koje se nalaze jedna pored druge. Dok se ja još divim formaciji odozdo, Aamir je već na putu prema gore. U sandalama. Na strmoj stijeni. Odjednom se okreće prema meni i viče: “Što čekaš? Popnimo se!” Čak se i ne svađam, a iako se ne čini sigurnim, idem za njim. Uspon do vrha, iako vrlo strm, traje manje od dvadeset minuta. Kada sam na vrhu stijene, gledam beskrajno more pijeska, tragove vozila koja svakodnevno prolaze, stijene koje mijenjaju boju na zalazećem suncu.
Aamir je bio u pravu. Dan se polako bliži kraju. Osjećam se puno svježije u usporedbi s vrućim poslijepodnevom. U studenom temperatura zna brzo pasti ispod deset stupnjeva. Moj vodič ponovno pali vatru na osamljenom mjestu. On preporučuje sjedenje blizu vatre. Pružam ruke prema plamenu, grijem se i gledam kako Wadi Rum tone u tamu.
Večer u pustinji
Osjećam se kao da sam sam usred pustinje. Naš kamp se nalazi daleko od pustinjskih atrakcija, okružen visokim stijenama, vrlo privatno. Spavamo u šatorima samo s krevetima, jastucima i dekama. Puno deka! Nema grijanja, utičnica ni noćnih lampi. Kupaonice su vanjske – dva wc-a, dva tuša. Topla voda teče iz ogromnog spremnika u kojem se grijala cijeli dan.
Vrijeme je da izvadite pladnjeve i neka gozba počne! Za večeru nam je poslužen Zaarb, tipična beduinska poslastica. Njegova posebnost leži u načinu pripreme. Najprije se u zemlji iskopa rupa za paljenje vatre. Zatim dno jame obložimo kamenjem. A kad se dovoljno zagriju, pladnjevi s komadićima mesa i dodacima povrća pokriju se metalnim poklopcem i dekom te zakopaju u istu jamu. Nakon manje od dva sata jelo je spremno. Okupljamo se u ogromnom šatoru. Služi kao dnevni boravak i mjesto za sastanke. Iz minute u minutu se sve više puni, a Aamiru i meni pridružuju se drugi putnici, njihovi vodiči. Zvukovi razgovora i smijeha ispunjavaju šator. Aamir se brine da svi uživaju u obroku, povremeno nas polije slatkim čajem, a ujedno nam priča kako je postao vodič. Prisjeća se svojih prvih ekspedicija, učenja engleskog jezika i pokazuje fotografije svoje djece.
Prava čarolija Wadi Ruma ne leži u zadivljujućim krajolicima ili čak ni u beduinskim tradicijama. Otkriva se u ovakvim trenucima. Kada ljudi iz različitih krajeva svijeta, različitih kultura i religija nađu zajednički jezik usred jordanske pustinje.