Na početku se čuje zvuk nježnih bongo hitova, dva trajno spojena bubnja. Nakon nekog vremena pridružuju mu se maracas i güiro, udaraljka napravljena od tikvica. Večer tek počinje, ali u Cuba Ochou je već teško naći slobodan stol. Ovo je jedan od najpopularnijih klubova u Maloj Havani, u njenoj najvažnijoj ulici, Calle Ocho. Turisti i stalni gosti dolaze ovamo vidjeti koncerte, popiti mojito ili cuba libre i pogledati slike kubanskih umjetnika koje vise na zidovima, blizu stropa i naslikane na pločama stolova. – Ovdje je umjetnost doslovno posvuda! Tu je da se u njemu uživa! – kaže Roberto Ramos, vlasnik Cuba Ocho.
Čamcima i splavima
Godine 1992., kao 17-godišnjak, Roberto Ramos isplovio je iz Havane prema obali Key Westa. Od života iz snova u SAD-u dijelilo ga je samo 90 milja. Bio je jedan od stotina tisuća Kubanaca (nitko ne zna točan broj) koji su tijekom godina pokušavali morem doći do Sjedinjenih Država. Roberto Ramos je plovio na ribarskom brodu sa svojom prvom malom zbirkom umjetnina skrivenom ispod palube. Drugi su plovili na splavima od dasaka, stiropora i traktorskih zračnica, ponekad i na daskama za jedrenje. Mnogi od njih nastanili su se u Maloj Havani, četvrti stvorenoj iz čežnje za pravim stvarima, čežnje za domom, okusom slatkog manga i pržene kasave s mojo verde umakom s češnjakom, začinskim biljem i maslinovim uljem.
Nisam htio živjeti u ropstvu
Miami je jedan od najvećih latinoameričkih gradova u Sjedinjenim Državama. Latinoamerikanci čine oko 70% svih stanovnika, a lakše je komunicirati na španjolskom nego na engleskom u trgovini ili u taksiju. Među Meksikancima, Dominikancima i Gvatemalcima, Kubanci su ovdje najveća skupina. Nisu svi poput Roberta Ramosa preplovili more, neki su došli na poziv obitelji, mnogi su prešli granicu između SAD-a i Meksika. Legalno ili tajno, ovisno o migracijskoj politici i odlukama sljedećih američkih predsjednika. Odlaze još od revolucije, kada je Fidel Castro preuzeo vlast na otoku 1959. godine.
Isprva su se politički protivnici Revolucije iseljavali, no s vremenom su im se pridružili i oni koji su jednostavno htjeli početi bolje živjeti, nešto zaraditi, ne čekati satima u redovima u trgovinama i ne brinuti za svaki potrošeni pezo. Zašto je Roberto Ramos odlučio napustiti Kubu? – Nisam želio živjeti u ropstvu. I dok Kuba ne bude slobodna, neću se vratiti, izjavljuje. U Miamiju ima misiju koju mora ispuniti. Obnavlja sjećanje na kubanske umjetnike koje je režim izbrisao. Cuba Ocho je mjesto s atmosferom, s namještajem kupljenim iz bivšeg bara Franca Sinatre. Ramos također kupuje, drži u galeriji svog kluba i prodaje slike onih Kubanaca koji se nisu slagali s Fidelom Castrom. Jer na Kubi, pa tako i današnjoj, ima mjesta samo za slikare, pisce i glazbenike koji ne kritiziraju vlast.
Domine pune emocija
Nema smisla čekati da padne noć da biste posjetili Malu Havanu. Calle Ocho, puna plesa u večernjim satima, živa je i danju. U parku Maxim Gomez stariji, elegantno odjeveni Kubanci okupljaju se kako bi igrali domine. Ovo je njihova nacionalna utakmica i iako je teško povjerovati, može izazvati prave emocije i kod igrača i kod promatrača. Igra se s četiri osobe, par protiv para, a dvostruki dodir prstima po stolu znači da nemate više domina za dodavanje. U Gomez paru svi su nosili košulje i ispeglane haljine. kao da idu na rođendan. Neki s cigarom u ustima, još jedan atribut Kubanaca. Kava i cigare! To su simboli otoka koji ne mogu nedostajati u Maloj Havani. Kava se pije crna, jaka i slatka. Po mogućnosti nakon svakog obroka, koji će u ovom dijelu Miamija biti pripremljen kubanski, naravno.
Pod Versailleskim prozorom
Za predjelo naručujem fufú, odnosno pire od stočnih banana, a za glavno jelo jedno od najtradicionalnijih kubanskih jela – ropa vieja. U doslovnom prijevodu naziv jela znači staro ruho, a radi se o dugo kuhanoj, vučenoj govedini u umaku od vina i rajčice. Obavezno uz rižu i crni grah, može i uz prženu kasavu ili malangu, slično krumpiru. Tradicionalna kubanska hrana poslužuje se u Versaillesu, poznatom restoranu u Maloj Havani. Ipak, ne može se reći da je ovdje hrana ista kao na otoku. U kubanskim domovima godinama se ne jede govedina, a nedostaje i ribe. Kriza na otoku koja se iz mjeseca u mjesec produbljuje vidljiva je i na tanjurima. Miami je uspomena na to kako se nekad jelo na otoku.
Osim po ukusnoj hrani, Versailles je poznat i po svom “izlogu”. Kubanci ondje kupuju kavu za van i vode političke rasprave. Komentiraju što se događa na otoku, nove ideje i ograničenja kubanske vlade, represiju i uhićenja. Ponekad razgovaraju o političkom životu u Miamiju, ali ono što im budi emocije prvenstveno je ono što se događa u zemlji iz koje su otišli.
Grad za život
Drugo, formalnije središte političkog života kubanske emigracije je Muzej invazije u Zaljevu svinja, koji se najčešće naziva Kuća brigade 2506. Kroz njega me vodi jedan od veterana, Aurelio Pérez-Lugones. U travnju 1961. skupina kubanskih prognanika, uz potporu CIA-e i američke vlade, napala je vlastitu zemlju. Cilj im je bio pokrenuti anti-Castrov ustanak na otoku i srušiti revoluciju. Međutim, invazija je završila neuspjehom i većina pripadnika brigade 2506 je zarobljena. Nakon više od godinu i pol kubanska vlada pristala je prebaciti zatvorenike u Sjedinjene Države u zamjenu za hranu i lijekove u vrijednosti od 53 milijuna dolara.
– Bio sam u zadnjem avionu koji je napustio Kubu. Predsjednik Kennedy nas je dočekao u Miamiju, prisjeća se Pérez-Lugones. – Nakon poraza u Zaljevu svinja nitko nije vidio alternativu revoluciji, u očima Latinske Amerike Castro je bio David koji je porazio Golijata – sažima. Od tada je znao da će Miami biti njegov dom, ne samo na trenutak, već možda i za cijeli život. U muzeju gledam suvenire i arhivske fotografije, a ovdje branitelji organiziraju sastanke i konferencije. U memorijalnom parku Little Havana uvijek gori vatra, a na spomen ploči piše “U čast našim veteranima”.
Angela traži svoje mjesto u Miamiju
– Nije da cijeli Miami živi u politici. Neke ljude to uopće ne zanima. Oni ovdje dolaze jednostavno zbog boljeg života i snova, objašnjava Angela koja u Americi živi tek godinu dana. Na Kubi je radila u turizmu, pa nije zarađivala najgore. Kubanci na državnim poslovima (tj. većina stanovništva) zarađuju otprilike 30 dolara mjesečno. Radeći u turizmu imaju priliku zaraditi više. No, nakon pandemije, turizam na otoku nije se u potpunosti oporavio.
Angela je postajala sve više frustrirana i konačno je odlučila otići. U Ameriku je uspjela doći preko Meksika, no detalje ne želi otkrivati. Danas vozi taksi, obilazeći cijeli grad. Prolazi kroz Malu Havanu i nastavlja do obale, do pješčanih, širokih plaža South Beach i Miami Beach. Prolazi do bogate četvrti Coral Gables, izgrađene 1920-ih, i do četvrti Brickell pune nebodera. Posjećuje i Mali Haiti i Mali Santo Domingo, naseljene pridošlicama iz Dominikanske Republike. Vidi Miami sastavljen od različitih kultura, zvukova i tradicija, različitih snova i sjećanja.